Kada jedna visokoškolska ustanova slavi 75. obljetnicu rada i postojanja, onda je to jubilej vrijedan svake pažnje. Ne postoji mnogo fakulteta u svijetu koji se mogu pohvaliti tako dugim kontinuitetom u radu, bez obzira na sve društvene i političke turbulencije.
Kako to kod nas obično biva, počnete postojati i raditi u jednoj državi, pa preko druge u trećoj i dalje uporno izvršavate i radite svoj osnovni zadatak, a to je obrazovanje ljudi koji oblikuju naš okoliš, naše gradove čine postojećim, pokušavajući da oblikovanjem naših enterijera i namještaja koji upotrebljavamo, našu svakodnevnicu učine ljepšom i ugodnijom za sve korisnike.
Arhitektonska profesija podrazumjeva mnogo subspecijalizacija, kako bi rekli medicinari, nikad ne odustajući od osnovne ideje a to je oblikovati i graditi lijepo, dobro i funkcionalno.
Da bi arhitektonski poziv, kao jedno od najsloženijih profesionalnih opredjeljenja koja postoje, mogao u potpunosti odgovoriti zahtjevima društva, klijenata i svoga vremena, mora biti arhitekt u stalnom kontinuiranom obrazovanju i pratiti sve novosti vezane za tehnički dio.
Taj složeni poziv koji se sa jedne strane bavi lijepim i estetskim, sa druge strane mora omogućiti kako da se ovo prvo navedeno ostvari u praksi. To podrazumijeva vrlo široku paletu kako interesa, tako i znanja da bi se sve zamišljeno opredmetilo.
Kao i bilo koji kompleksni profesionalni poziv, arhitektura iznad svega podrazumijeva timski rad, profesionalna znanja i izuzetan nivo emocionalne inteligencije, odnosno sposobnost da se čuje i uvaži mišljenje drugoga, ne gubeći svoj profesionalni pravac, ali istovremeno pokušavajući inkorporirati sve korisne sugestije i primjedbe, uključivo zahtjeve i želje klijenata, u krajnji rezultat kojim onaj koji je naručilac treba da bude zadovoljan.
Da bi arhitekt odgovorio tako složenim zahtjevima, njegova priprema i obrazovanje mora biti složeno.
Sve to podrazumijeva dugačak, zahtjevan, kompleksan i ponekad jako težak obrazovni proces, u kojemu nije neobično da jedan solidan broj kandidata koji žele postati arhitekti odustanu ili se oprijedele za nešto drugo.
Citirat ću jednog od najboljih sarajevskih arhitekata ikada, profesora Živorada Jankovića, sa jednog od uvodnih predavanja na prvoj godini na predmetu „Osnovi projektovanja“ studentima, koji su došli puni nade i očekivanja:
„Drage kolegice i kolege, vidim amfiteatar pun filmskih radnika, glumaca, pisaca, tehničara, menadžera, reditelja i svih drugih izazovnih profesija i tek ponekog arhitektu. Ne shvatite me pogrešno, ali govori moje 40-godišnje nastavničko, profesorsko i arhitektonsko iskustvo, jer samo oni koji ne odustaju tako lako i koji su spremni suočiti se sa izazovima svake vrste, čine korak naprijed i malo po malo, približavaju se željenom cilju.“
Većina nas koji smo slušali to predavanje nismo odmah i u potpunosti razumjeli poruku, međutim, kao i uvijek, vrijeme je dalo za pravo iskustvu i mudrosti. Istovremeno sa ovom iskustvenom rečenicom, profesor Janković je izrekao još jednu: „Kada ste na mom predavanju, ništa drugo niti smije, niti treba da vam bude zanimljivije od onoga što ja govorim, a ako nije tako greška je prvenstveno moja, a ne vaša.“
U ovim mudrim riječima profesora Jankovića krilo se mnogo toga što nas je čekalo u budućoj arhitektonskoj praksi, ali da bi to razumjeli morali smo proći dugi i teški proces samospoznaje i definiranja onoga što nas zaista zanima.
Na prvi pogled, neko ko nije tako kompleksne profesije reći će: „To nije ništa teško, lako je to!“, ali tek onda kada ste u stanju suočiti se sa samim sobom i definirati, odnosno dati željeni pravac vašim htijenjima, tek onda počinjete učiti.
Dakle, počinje jedan proces – kada ste arhitekt, uvijek treba da posjedujete dozu radoznalosti i želje da učite, jer svijet oko nas svakim danom, mijenjajući se, biva sve kompleksniji i zahtjevniji u svojoj složenosti.
Kolege koje ovo čitaju danas, u doba digitalizacije i svekolike dostupnosti podataka, čiji izvor nose u svome džepu, trebaju razumjeti da analogno doba u kojemu smo mi studirali, bilo je vrijeme istraživanja i propitivanja svega oko nas sa jedne strane, a sa druge učenje čvrstih zakona fizičke okoline koja nas okružuje i matematičke složenosti njihova dejstva; odnosno kako je moguće te složenosti pretvoriti u korisno, lijepo i humano fizičko okruženje; dovodilo je do onoga o čemu smo govorili na početku – do samospoznaje i suočavanja sa onim što želimo postići i kako to sprovesti u djelo, a da stvarnost bude ljepša i ugodnija.
Sve ovo prethodno rečeno filozofske su osnove samospoznajnog misaonog procesa koji da bi dao dobar rezultat prije i iznad svega mora baratati konkretnim
podacima, od brojeva koji označavaju debljinu, širinu, gustoću i tako dalje, sve do onoga što nam govori o konstruktivno-tehničkim elementima i čime moramo jako dobro vladati, da bismo u krajnjoj instanci svoju zamisao uspjeli pravilno predočiti klijentu. Bivajući svjesni kompleksne finansijsko-materijalne sveobuhvatnosti i zahtjevnosti projekta, njegovo predočenje onome ko u krajnjoj instanci daje novac, vrlo često ključni je momenat kada projekat prolazi ili pada.
Da bi mladi arhitekti mogli vladati ovom jako složenom materijom, potrebno je da njihovo obrazovanje ne bude samo oblikovno-tehničke prirode, već bi trebalo i moralo uključivati i one elemente koje danas zovemo Public Relations ili vještinu javne prezentaciju svojih ideja.
Danas smo često svjedoci da ovu oblast u okviru društva – od politike, preko sporta, do gradogradnje i drugih složenih društveno-političkih djelatnosti, pokrivaju i rabe specijalisti, ali koji, u našem arhitektonsko-oblikovnom slučaju, nikada ne mogu poznavati kompleksnu dubinu ovih ideja i projekata koje prezentiraju. Samim tim i pored prisutnosti specijalista za pojedine oblasti, arhitekt mora biti uključen u sve, da bi mogao blagovremeno dati potrebna objašnjenja, pojasniti namjere i razlog takvog projektnog pristupa, o čemu god da je riječ, i znanjem mora dati prevagu svojim idejama, jer jedno bez drugoga ne postoji.
Nastavni plan i program ovih visokoobrazovnih instutucija koje pretenduju davati tako složeno specijalističko zvanje kao što je biti arhitekt, prije i iznad svega, jer htjeli mi to ili ne – naš jezik je mali, moraju vladati sa bar još dva svjetska jezika, da bi mogli kako biti stalno u toku razvoja znanja, tako i imati mogućnost konkretne prakse u područjima jednoga ili dva jezika koji su sami odabrali.
Lingua franca današnjice je engleski jezik a slijedeći koji ga prati ovisi o samom arhitektu, njegovim interesima i konačno orijentaciji ka području u čijem jeziku vrlo često ima mogućnost raditi i stvarati. Ovako postavljena teza čini se jako složenom i nemogućom, međutim poznavajući historijat zadnjih 50 godina fakulteta u Sarajevu, vjerujte mi, ona egzistira i postoji i stvarnost je mnogo ljudi koji sebe mogu nazvati studentima i diplomantima ove visokoškolske ustanove, svjedoče o tome.
Ja znam da će svi koji sad studiraju reći: „Šta ovaj priča, ionako nam je previše svega!“, ali ne smijemo zaboraviti da kompleksan profesionalno-obrazovni proces zahtjeva kompleksna znanja i kompleksan obrazovni put.
Da biste mogli pričati o onome ko ste i šta ste, odnosno kakvo arhitektonsko-graditeljsko obrazovanje smatrate vlastitim, i kada želite sve što smatrate tu dobrim prezentirati nekome ko nije sa naših prostora, onda prethodno navedena znanja jesu Sine qua non uspješnog rada i prezentacije.
Da bi ta prezentacija donijela uspjeh, ona mora biti uravnotežena, ne predugačka ali isto tako ne prekratka i koncentrirati se na suštinsko. Svaki projekat sadrži mnogo pravaca, izrečenih činjenica i često se pojavljuje neočekivano, ali držati se jednoga odabranog pravca u prezentaciji kao i u samom projektu, na kraju kao i uvijek, daje rezultat koji je ne samo pozitivan, već i govori o suštini i važnim aspektima projekta.
U ono analogno doba, ne tako davno, mi smo do činjenica, konkretnih i važnih podataka dolazili čitajući knjige, časopise i periodiku. Sve to nije u velikoj mjeri postojalo u našem prostoru (misli se na Jugoslaviju), ali je van granica bivše države itekako postojalo i samo je do toga trebalo doći. U to doba, stručni časopisi nisu bili jednostavno i lako dostupni i nakon saznanja, odnosno informisanja šta sve postoji, bilo je potrebno među velikim brojem publikacija odabrati one koji odgovaraju vašim interesima.
Doći do svih tih podataka nije bilo niti malo jednostavno i tražilo je specijalističko znanje. U tom periodu bibliotekarstvo je bilo jedno od takvih studija i dobar bibliotekar je bio pola uspjeha vrijedan. Moja sjećanja na bibliotekara Arhitektonskog fakulteta vrlo su pozitivna i ohrabrujuća i sa osmjehom i toplinom sjećam se osobe po imenu Ešref Čampara.
Mirna osobenost, ljubaznost, susretljivost i nadasve činjenica da je uvijek imao dovoljno vremena i pažljivo slušao šta vam je potrebno – nakon pet do deset minuta, ako se ne bi pojavio sa časopisom, knjigom ili periodikom, onda bi sigurno imao podatak gdje i kako potražiti ono što vam treba. Izuzetno poznavanje arhitektonsko-urbanističko-građevinske periodike, za nas studente bilo je fascinantno i pomalo nedokučivo ali uvijek od pomoći i korisno.
U to vrijeme nismo znali da bibliotekar, g. Čampara, u stvari ima i svoj tajni život. Tek kasnije otkrili smo, govorim u svoje ime, sa mnogo zadovoljstva i pozitivnih osjećaja, da je naš bibliotekar u svoje privatno i slobodno vrijeme radio na grandioznom kapitalnom projektu koji je na kraju rezultirao ogromnom knjigom od preko 900 stranica, pod nazivom: „Međunarodni riječnik arhitekture, građevinarstva i urbanizma.“
O čemu je tu u stvari bilo riječi? Naime, radi se o paralelnom rječniku pojmova relevantnih za našu profesiju, na u to vrijeme četiri najvažnija svjetska jezika – engleski, francuski, njemački i ruski. Bio je to neviđen doprinos našoj profesiji sa aspekta razumijevanja i čitanja časopisa, publikacija i periodike, a nakon događaja devedesetih godina, svima nama koji smo svoje profesionalno bivstvovanje i egzistenciju nastavili van našeg rodnog jezika, kako god da ga zovete, moram reći da je taj rječnik bio od velike pomoći.
Izrada takvog kapitalnog djela podrazumijeva nevjerovatno strpljenje, upornost, ljubav i iznad svega želju da se dostigne zamišljeno, a sve to uslovljeno je velikim, za pojedine ljude, nepojmljivim, žrtvama na privatnom planu.
Opet ću podsjetiti da u to vrijeme nije bilo interneta, računara, niti čitavog sklopa pametnih uređaja, već se radilo papirom i olovkom, ali prije svega svojom glavom i odlučnošću.
Kada sve to znamo kao neporecive činjenice, onda ovaj projekat još više dobiva na veličini i značaju. I dan danas, ako se želi paralelno komunicirati na nekoliko jezika, to mogu samo rijetki koji imaju dva, tri jezika spremna u glavi, ali više ne, pogotovo kada govorimo o stručnom jeziku tj. arhitektonskom projektovanju, urbanizmu i grado-graditeljstvu.
Da bi se sve ono što jedna arhitektonska visoka škola koja obrazuje ljude u gore navedenim područjima mogla pravilno kao znanje prenijeti na one koji su to odabrali – na studente, uvijek se mora biti jedan korak ispred i spremno odgovarati na vrlo često nelogična a sasvim iskrena pitanja.
Jer ne zaboravimo, pitati i biti radoznao, znači biti otvorena uma i biti spreman na učenje. Studenti koji to nisu, često imaju poteškoća za razliku od onih, a svi znamo takve slučajeve u praksi, kojima sve polazi od ruke i odmah.
Ovo neće reći da svi moraju biti vrhunski u svome odabranom području, ali strijemiti ka tome, umnogome olakšava profesionalni razvoj i napredovanje.
Jedan solidan broj studenata bit će onaj važan fundament u svim arhitektonskim biroima, koji rade i razrađuju zamisli onih koji se bave osnovnom idejom i oblikovanjem, a koji su na samom vrhu. Pri tome, potrebno je znati da na ovom sloju ljudi u stvari leži fundamentalna osnova uspjeha gotovo svih arhitektonskih imena koja svi znamo. Dakle, biti arhitekt nije samo biti među zvijezdama, već moći i biti spreman pomoći najboljima da ostvare zamišljeno.
Kako smo istakli na početku, ova profesija podrazumjeva i jeste 99,9% timski rad, a kada čovjek može raditi u timu, onda može i u praksi učiniti mnogo više toga nego neko ko ima problema sa prethodno navedenim.
Moći preispitivati sebe i osvrnuti se vrlo kritički na rad i doprinos, ujedno znači moći biti dio uspješnoga tima. Razvijati pozitivnu samokritiku i upornost u propitivanju svojih ideja kod studenata, jedan je od osnovnih zadataka visokoobrazovnih institucija koje žele da njihovi studenti imaju uspješan put dalje.
Kada govorim sve ovo, uvijek imam na umu da u vrijeme našeg studija ovo nije direktno pominjano od strane profesora, ali kada se prelazilo na konkretno, najveći teret posla nosili su asistenti koji su iz blizine pratili razvoj svih ideja, projekata i zadataka koje smo imali.
Sada, imam potrebu navesti da sa velikim zadovoljstvom mogu reći, da je jedan od mojih asistenata, akademik Nikola Bašić, dosegao taj zvjezdani vrh, a sjećam se sa kakvom je pažnjom, upornošću i jednostavnošću objašnjavao ovaj projektni proces.
Druga imena kojih se rado sjećam su Dženan Burazerović, koji je umio apsolutno svaki detalj predstaviti kao da ga gledate, ili pak prof. Hajrudin Zagora, koji je imao beskrajno strpljenje i ljubav prema svome predmetu, a koji je prenio na nebrojeno mnogo onih koji su se opredijelili za enterijer; što u svakom slučaju ne umanjuje rad svih ostalih asistenata i profesora kroz čije smo ruke svi prošli.
O tome svjedoče i mnogobrojne kolege širom svijeta sa kojima smo zajedno prošli kroz isti proces, da bi na kraju sa ponosom mogli reći – mi smo počeli učiti na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu i do dana današnjeg to nismo prestali činiti.
Tim povodom – da nikada ne prestanemo učiti, potrebno je, shodno mome mišljenju i iskustvu iz tržišno orijentirane utakmice, u nastavni proces inkorporirati još nekoliko predmeta koji su neophodni za uspješan i svrsihodan daljnji razvoj i rad.
Iskustvo nas uči da samo arhitektura, usko gledano, nije dovoljna za uspjeh u današnjoj praktičnoj utakmici, već su to i dodatne vještine, odnosno dodatni predmeti koje treba poznavati ili o tim oblastima znati dovoljno, da se o istim može ravnopravno razgovarati sa specijalistima.
Obzirom da današnji nastavni proces podrazumjeva ono za što je prije bilo potrebno završiti i postdiplomski studij, vrlo konkretni zahtjevi i predmeti moraju biti realno imenovani. Nabrojat ću nekoliko predmeta i oblasti koji su, iz moga iskustva, neophodni za uspješnu utakmicu na današnjem arhitektonskom tržištu u razvijenom svijetu.
Ovo također podrazumijeva da i pored svih sistemskih nedostataka, Bosna i Hercegovina punopravno spada u to društvo. Ono što su današnji sistemsko-politički komplikovani momenti, sutra vrlo lako može da ne bude tu ili da se maltene preko noći promijeni, a ono što je izgrađeno ostaje i traje kroz sve društveno političke promjene svjedočeći o tome da li su tadašnji ili bivši vlastodršci umjeli gledati naprijed.
Gledati naprijed, u ovom slučaju znači da arhitekti, urbanisti ili prostorni planeri imaju dovoljno sposobnosti ili moć ubjeđivanja, kojom uspjevaju ubijediti vlasti da prihvate njihovo mišljenje bazirano na profesionalnim standardima.
Šta to konkretno u tržišno arhitektonsko građevinskoj ili gradograditeljskoj utakmici znači?
Pokušat ćemo pojasniti kako su neke od stvari iz moje vlastite prakse u razvijenom društvu, pomoću dodatnih znanja, dobile na relevantnosti i uzimane su u obzir.
Nabrojat ću nekoliko znanja koja posjedujem, a nisam ih naučio direktno na fakultetu, već samostalno ili radeći u drugim oblastima.
- Okolišna psihologija je pojam sa kojim sam se po prvi put susreo na postdiplomskom studiju, ali kada ga čovjek malo dublje prouči i uđe u materiju, potpuno mu je jasna velika relevantnost i svrsishodnost toga znanja. Konkretno, radi se o tome kako pojmimo građevine, prostor između njih, prostor unutar građevina i njihov zajednički uticaj na širi okoliš. On može biti pozitivan, ali isto tako i negativan. Ishod zavisi od toga da li smo uzeli dovoljno faktora širega okoliša, u našu, uslovno rečeno, kalkulaciju i da li su ti faktori i kako uticali na taj projektni proces. Još konretnije, radi se o ekološkim faktorima, jer je svaki građevinski proces prljav do krajnjeg završetka i neumitno mijenja sredinu u kojoj se događa.
Nije isto graditi stambeni prostor ili pak jednu kasarnu ili zatvor, jer njihov širi uticaj je vrlo različit i na kraju ima odjeka na kvalitetu života okolnih stanovnika. Da bi se postigao maksimum kvaliteta životne sredine i boravka na tom prostoru, svi relevantni faktori u procesu projektovanja moraju se uzeti u razmatranje i potpuno ravnopravno tretirati od strane projektanta, koji na kraju daje oblik čitavom projektnom zadatku. - Sljedeća od vještina potrebnih za uspješnost i prihvatanje jednoga projekta, jeste Public Relations, tj.njegova javna prezentacija, investitorima prije svega i široj društvenoj zajednici. To podrazumjeva znanje komunikacije sa medijima, te da osoba koja to radi ima, sa jedne strane dovoljno profesionalnog znanja o projektu i građevinarstvu, a sa druge strane jako dobro poznaje medije i kako oni funkcioniraju, odnosno na koje aspekte publika najviše reaguje.Dobra medijska kampanja prije starta nekog projekta uopće, vrlo često može značiti gotovo pola završenog posla prije nego je i jedan kamen zakopan. Mediji gotovo uvijek najviše žele vidjeti direktnog autora projekta ili onoga što će se graditi, i postavljaju naizgled vrlo naivna pitanja, ali pitanja koja često i samo izgledaju naivno. Jer javna prezentacija određenog projekta, bilo o čemu da se radi, isto je tako i politički čin.Ne podržavaju svi mediji istu stranu, tako da postavljena pitanja često više govore o političkim suprotnostima, nego o konkretnom projektu, no stručan i argumentovano baziran odgovor sa konkretnim podacima, najjače je oružje koje arhitekt u takvoj situaciji može imati. Bivajući svjestan da se često radi o velikim sumama novca (svejedno da li javnog ili privatnog), na postavljena provokativna pitanja najbolji odgovor koji arhitekt može dati baziran je na činjenicama i stvarnome stanju, bez prikrivanja bilo koje naizgled neugodnosti.U našem poslu nikada nije moguće imati sve zainteresirane strane 100 % zadovoljne i uvijek je potrebno očekivati neugodna pitanja koja na kraju bivaju, uz dovoljno znanja i vještine arhitekta ako su odgovori bazirani na stvarnome stanju, ono što se vrača kao bumerang onoj strani koja ih postavlja.
- Kao jedna od neophodnih vještina kojom arhitekt mora vladati u današnje vrijeme, je ne samo znanje o tehničkim problemima građevinarstva već i dodatno tehničko poznavanje i upotreba relevantnih kompjuterskih programa. Ovo znanje na prvi pogled, danas spada u opće obrazovno, ali u razgovoru sa onima koji rade na razvoju projekta, a to nikada nije jedna ili dvije osobe, već uglavnom tim osoba i raznih stručnjaka, veoma je važno posjedovati dovoljno fundirano znanje svih relevantnih računarskih alata i programa kojima se pojedini specijalisti služe. Ovo znanje omogućava da se svoje ideje koje su na putu realizacije održe na željenom pravcu i da završni projekat u trenucima realizacije i gradnje imao onaj oblik i značenje koje je autor želio postići.Ovo sve ne znači da morate biti kompjuterski genije ili vrhunski programer, ali ako možete razgovarati sa specijalistima, a 90% arhitektonskog rada jeste upravo to – razgovori sa specijalistima, onda ste na najboljem putu da svoje ideje vidite realizirane u stvarnosti.I još jedna rečenica koju treba reći – u ovom kompletnom procesu arhitekt mora biti otvorena uma i znati pažljivo slušati dobronamjerne i argumentovane primjedbe svojih suradnika, jer to je neophodan i nezaobilazan dio sazrijevanja projekta.Da bi to sve skladno funkcioniralo, najvažnija osobina koju arhitekt mora imati je velika količina skoro beskrajnog strpljenja i spremnost da u svaka doba čuje mišljenje suprotno svome, bilo to od strane investitora, saradnika investitora projekta, pa sve do politički baziranih primjedbi. No, kako već rekosmo, odgovori bazirani na faktičkom stanju, sa realnim činjenicama, najjače su oružje koje arhitekt u takvim situacijama može imati i upotrijebiti.Sve ovo je generalna slika procesa koji se neumitno dešava, a u principu uključuje razne vrste primjedbi – od promjena želje investitora, do toga da se relevantni propisi nekad neočekivano mjenjaju, primjenjuju ili neprimjenjuju, iz nama često na prvi pogled nejasnih razloga, tako da je ova faza svakoga projekta jedna je od najosjetljivijih.
- Iz svega gore navedenog, najvažniji zaključak se nameće sam po sebi-ako je vaš projekat ili dizajn baziran na realnim činjenicama i faktorima, odnosno što je bliže tomu, to su veće šanse da ga vidite realiziranog u stvarnosti.Svi mi možemo maštati o raznoraznim oblikovnim i prostornim idejama koje gotovo nikada ne mogu biti realizirane, najbolji primjer je Grupa Archigram, pod vodstvom arhitekta Peter Cook-a, čije ideje nikada nisu uspjevale u potpunosti zaživjeti u stvarnosti, ali samim postojanjem pokretale su arhitektonsku misao naprijed; pa sve do holandskog arhitekta Aldo van Eyck-a, koji danas ima mogućnost relevantne projektne i dizajn-komunikacije i vrlo rijetko realizacije projekata, ali njegova misao se u današnjoj vrlo važnoj oblasti samoodrživosti i te kako sluša i pomjera stvar naprijed.Na ovakav način strukturirani studij ni po koju cijenu ne bi trebao ostati samo na školskom znanju, već zahtjeva, u današnje vrijeme neophodan, dodir sa stvarnošću i realnom praksom u stvarnim uslovima.Ovo podrazumjeva da bi između stepena I. i stepena II. morao postojati period praktične primjene znanja, odnosno minimum 12 do 15 mjeseci rada u praksi u oblasti koju student sam izabere shodno željama za nastavak školovanja. Taj period, u slučaju da student ne želi dalje nastaviti školovanje već raditi samo sa prvim stepenom obrazovanja, predstavlja neophodno radno iskustvo i shodno tome šanse za zaposlenje umnogome rastu.
Kako izvesti sve ovo, većim dijelom stvar je studenta – gdje naći praksu i shodno željama svoje mjesto tražiti u svojoj zemlji, okruženju ili šire, ali i fakultet može pomoći sugestijama nastavnog osoblja koji prate i poznaju pojedine studente.
Nakon te godine prakse, pristupa se daljem dvogodišnjem periodu nastave, ovaj put uže strukturirane, ovisno od interesa studenata, ali i odabranog pravca obrazovanja. Pretpostavlja se da u tom periodu, pored teoretskih predavanja iz odabrane oblasti i pratećih znanja koja su neophodna, student radi na definiranju završne teze, odnosno njegovog magistarskog rada, a sve uz pomoć profesora i asistenata iz te oblasti.
Ako student nađe zanimljivu temu koju želi obraditi, njegovo je da ubijedi svoje nastavnike u svrsishodnost i daljnju razradu odabrane teme, odnosno oblasti.
Sama definicija završnog rada treba da bude dvojaka – sa jedne strane to su teoretske postavke i razlozi, a sa druge strane mogućnosti praktične primjene obrađenog znanja, odnosno definiranog problema u svakodnevnici i arhitektonskoj praksi.
Da bi oboje funkcioniralo zajedno, to podrazumjeva dvosmjeran proces dijaloga student-profesor i profesor-student, što konkretno znači da u prvoj fazi student pita, a profesor pokušava odgovoriti što je bliže moguće postavljenom pitanju, pozivajući se na do sada stečena znanja i savladane vještine, kao i na moguću teoretsku i praktičnu primjenu novostečenog ili novootkrivenog znanja u svakodnevnoj arhitektonskoj praksi.
Nakon završenog procesa definiranja i završetka magistarske radnje, potreban je minimum tromjesečni period, koji se može posmatrati i kao neka vrsta grace perioda, u kojemu student reagira na sve iznesene primjedbe i pokušava popraviti i dopuniti magistarsku radnju, da bi bila što bliža željenom cilju, a pri tome da to nema uticaja na završni ispit koji student polaže.
Nakon predaje magistarske radnje, tj. kada student smatra da je ista kompletna i završena, nastupa period u kojemu mentori i adekvatno nastavno osoblje koje je prisutno u istraživanoj oblasti, treba da daju svoje mišljenje i kritičku ocjenu rada, što može trajati nekih šest mjeseci.
Tih devet mjeseci, pored rada na završnoj radnji, student bi trebao provesti u praksi, radeći sa smanjenim obimom od 70 % a 30 % da posveti završnoj radnji. U najboljem, odnosno idealnom slučaju, završna radnja će se velikim dijelom odnositi i poklapati sa potrebama onoga koji studenta zapošaljava i daje priliku za završnu godinu praktičnoga rada.
Ako se tako nešto dogodi, obje strane dobijaju i to je tzv. Win-Win situacija. Nakon prihvaćenog i odbranjenog magistarskog rada, student ima mogućnost daljeg razvoja u tri pravca.
Jedan pravac je da se potpuno posveti praksi, nastojeći teoretsko znanje definirano u magistarskoj radnji, primjeniti u rješavanju problema koji radnja tretira, na opće zadovoljstvo, kako studenta, tako i onoga koji ga zapošljava, odnosno onog koji se bavi problemom koji radnja tretira.
Drugi pravac jeste da student po završetku magistarske radnje pređe 100 % u praksu, neovisno šta magistarska radnja tretira i nastavlja svoj život odabranim pravcem.
Konačno, treći pravac jeste da, ako student pokaže produbljeni interes za odabrano područje, nastavi akademskim putem nastojeći da dosta usko područje definira u svojoj doktorskoj radnji, nakon čega bi mu put ka akademsko obrazovnoj karijeri bio otvoren.
Stvar je izbora svakog pojedinca da odabere jedan od ova tri pravca u kojemu se najbolje osjeća i za koji smatra da će dati najbolje rezultate koji će, na samom kraju efikasnije riješiti određeni arhitektonsko-urbanistički problem, odnosno otvoriti nova polja pogleda na i propitivanja istog.
Da bi ove teoretske postavke mogle zaživjeti u praksi, odnosno da bi znanje studenta, magistranta ili doktoranta bilo sve dublje i sve prisutnije u odabranim oblastima, ovo podrazumijeva da studenti u određenom periodu kao najbolji i neophodan dio praktičnog obrazovanja, moraju mnogo putovati, ali putovati ciljano, da bi posjetili i uživo doživjeli ono o čemu teoretski govore.
Nakon prve tri godine studija, uz pomoć fakulteta, trebalo bi organizirati grupno barem šestosedmično putovanje, kojim bi se posjetilo ono što je bilo isti problem koji se pojavljivao i njegova rješenja u prošlosti, da bi na konkretnim primjerima, nastojeći ih na licu mjesta sveobuhvatno proučiti i shvatiti, da bi izvukao pravilne zaključke kako riješiti dati problem. Ako je moguće jedan dio vremena posvetiti posjetama rješenja istoga problema u suvremenosti i vidjeti svekolike mogućnosti koje su razne sredine, rješavajući isti problem, upotrijebile.
Ovo podrazumjeva i na licu mjesta se susretati sa autorima suvremenih rješenja i postavljati sva moguća pitanja do kojih student može doći i tražiti pojašnjenja svih postupaka i metodologija koji su doveli do krajnjeg rezultata.
Koliko god se nekome ovo činilo nemogućom misijom, vjerujte mi da veću uslugu autoru arhitektu čine studenti postavljajući sva ta pitanja, jer on još jednom, tom prilikom, preispituje sam sebe i postavlja dobru osnovu za još kvalitetnije rješenje sličnoga problema, a studenti iz tog razgovora mogu naučiti i vidjeti kako i kojim putem autor rješenja koje funkcionira u stvarnosti, je došao do njega.
Dakle, naprijed spomenuti dijalog i u jednom i drugom pravcu neophodan je preduslov daljnjeg kvalitetnog razvoja, kako studenata, tako i autora koji su propitivani od strane studenata.
Shodno tome, ovaj dijalog nas ponovo dovodi u Win-Win situaciju.
Sve ovo trebalo bi da za one koji se odluče za daljnji akademski put i krenu u izradu doktorske radnje, učini ovaj put lakšim i produktivnijim.
A za one koji odluče ostati u praksi bez daljeg akademskog puta, ovo stvara dragocjene neophodne kontakte sa stručnim kolegama, kojima se slobodno mogu obratiti kada dođu pred sličan ili takvu vrstu problema, a nedostaje im inicijalni input da bi se kreativnost ponovo razvila.
Putovanje i profesionalni kontakti neophodan su dio kontinuiranog obrazovanja arhitekata sa bilo kojom od akademskih titula i u suštini taj put nikada ne prestaje. Stvarati vlastitu vizualnu biblioteku uspomena, slika, crteža ili već onoga što je vama prigodnije, sa ovih putovanja, neophodna je riznica ideja i mogućnosti koju svaki arhitekt, manje ili više, ako je savjestan ima.
Kada se određeni problem pojavi u praksi a kod vas se, koncentrirajući se na rješavanje tog problema, upali crvena lampica koja kaže da rješenje sličnoga problema već imate u vizualnoj arhivi, time onda počinje dijalog sa prošlošću, drugim ili drugačijim, koji mora rezultirati nekom vrstom makar provizornog rješenja.
Arhitekti koji to mogu imaju osobinu o kojoj smo još ranije govorili – da uvijek preispitujući sami sebe i tražeći još bolje, ponekad od boljega, i ne htijući čine slijedeći korak naprijed u karijeri postavljajući osnove za rješenje sličnoga ili istoga problema, koji će se sigurno ako ne odmah, pojaviti kasnije i tražiti adekvatno rješenje u praksi.
Samim tim, već je učinjen prvi korak ka rješenju još ne stoprocentno definiranog problema u stvarnosti.
Ova iskustva, primjedbe i prijedlozi potiću iz moje 30 godišnje prakse i boravka u tržišno orijentiranoj arhitektonskoj stvarnosti i
čini mi se, odnosno siguran sam da će njihovo uvažavanje biti jedan dalji korak naprijed, kako u razvoju znanja budućih kolega, tako i u razvoju oblikovno obrazovnog procesa na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu.
Ja sam Borislav Ćurić Kokan, ponosni diplomant Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu i po vokaciji nepopravljivi Sarajlija.
23.X 2025.
Tekst možete preuzeti na vezi: Borislav Ćurić Kokan Arhitektonski fakultet 75 god