Nekoliko dana nakon što je „prostrujala“ tužna vijest o odlasku naše Ognjenke, okupila se mala, emocijama sputana, „okamenjena“ grupa prijatelja i saradnika da pokuša organizirati današnji komemorativni ispraćaj.
I tada se poveo razgovor o tome „čija je Ognjenka Finci?“
Prisvajamo je mi, arhitekti, jer je kod nas diplomirala davne 1975. kao student generacije a već je sljedeće godine počela asistirati velikim imenima – profesorima „Sarajevske arhitektonske škole“. Stasala je učeći od najboljih, godinama upijajući znanje, koje je potom pretakala u autorske i koautorske projekte, osobito u najplemenitoj arhitektonskoj oblasti-stanovanju.
Predano i odgovorno, vječno vedra i nasmijana, vodi generacije mladih ljudi za koje je uvijek imala vremena… na vježbama u sali, usputno na holu ili u kabinetu 506. Onda i ne čudi da je kroz više od četiri dekade radnog vijeka, prolazeći kroz sva nastavna zvanja, bila toliko omiljena i uvažavana.
Misija univerzitetskog nastavnika nije samo da šturo valorizira studentsko znanje i upiše ocjenu u indeks, nego da pokuša izgraditi mladog čovjeka, utiskujući mu životne vrijednosti. Studenti su to spoznavali, jer je prof. Ognjenka Finci otišla i korak dalje. Jednostavno rečeno, brinula je…
Sa pravom njeno ime prisvaja i Akademija likovnih umjetnosti, jer je najplodnije godine svoga života, od 1997., posvetila oblasti unikatnog oblikovanja. Možda je i najbolji opis njenog sveukupnog djelovanja ispisala Komisija u Izvještaju za izbor u vanrednog profesora koji potpisuju akademik Zlatko Ugljen i profesori Nedžad Kurto i Sadudin Musabegović, u kojem ističu:
“Pomalo je neuobičajeno da stručni i pedagoški opus bude popraćen simultanim umjetničkim zanimanjem i to u oba njegova moguća smisla: zanimanje za umjetnost i umjetnost kao zanimanje”.
Jer prof. Ognjenka uranja u svaki umjetnički aspekt, od grafičkog dizajna do scenografije, nižući godišnje nagrade, prvo za 2000. od Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti i dizajnera BiH za vizuelni identitet proslave 50 godina Univerziteta u Sarajevu a potom i 2015. za koncept i realizaciju projekta značajnog za javnu afirmaciju Akademije likovnih umjetnosti Unikatno oblikovanje od 1998.-2013. U međuvremenu, 2008. dobija renomiranu internacionalnu nagradu „Ranko Radović“ za knjigu „Dizajn sistema urbanog mobilijara i vizuelnih komunikacija“.
Dakle, možemo prof. Ognjenku Finci svi mi prisvajati, ali istina je samo jedna. Svestrana, sa beskrajnim interesom za umjetnost u kojoj ostavlja impresivan trag,
Pravi je izdanak onog starog Sarajeva, dobri urbani duh grada, kojeg ni u mračnim godinama nije željela napustiti.
I nakon 2018. i izbora u počasno zvanje profesorice emeritus, prof. Ognjenka ne posustaje. Pruža nam savjete i pomoć pri ispisivanju pionirske Monografije povodom 75 godina od osnivanja Tehničkog fakulteta u Sarajevu. Kao svojevrsna „enciklopedija podataka“ i ustrajni hroničar akademskih i graditeljskih zbivanja, pažljivo prati da ne ispustimo nečije ime. Sasvim je logično, krenuli smo od njenog oca, praškog đaka Jahiela Fincija, jednog od pionira međuratne moderne i osnivača Fakulteta, koji je neiscrpnu energiju trošio na vizionarske projekte, od utemeljenja „Collegium Artisticuma“ do časopisa „Arh“.
Od svoga oca prof. Ognjenka je preuzela jedinstveni genetski kod, moć okupljanja oko kvalitetne ideje ili društvenog angažmana. I danas nas je, po posljednji put, okupila u ovom Paržikovom zdanju…
Po jevrejskim običajima, u momentu odlaska sa ovog svijeta osoba ne bi trebala da bude sama. Niti jednog trenutka Ognjenka nije mogla ostati usamljena, jer su je pratile misli i sjećanja svih onih koji su imali tu čast da je poznavaju.
Povezano
