Katedra za teoriju i historiju arhitekture i zaštitu graditeljskog naslijeđa
obavještava poštovane kolege i drage prijatelje da je naš kolega prof.dr.sci Amir Pašić, d.i.a. 28.04.2022.godine iznenada preminuo u 69. godini. Prof. Pašić je u periodu od 2010. godine do 2017. godine bio član našeg kolektiva, te obavljao funkciju šefa Katedre.
Pamtićemo ga kao osobu sa izuzetnim organizacionim sposobnostima, kao osobu koja je svesrdno bila spremna svima pomoći i osobu koja je kao naučnik i mentor brojnim generacijama pokazala ljudskost i znanje iz naše naučne oblasti.
Lemja Chabbouh Akšamija
Aida Idrizbegović Zgonić
Lejla Džumhur
Lejla Kahrović Handžić
Ammar Akšamija
Energija ne nestaje nego samo mijenja formu.
Ovo je naročito istinito za osobe kao što je Prof. Amir Pašić, koji je bio čista energija, sve do samog kraja. Poznavajući ga još iz studentskih dana, kada je vodio radionice sa studentima iz cijeloga svijeta, znakovito nazvane „Mostar 2004“ na vrelom augustovskom suncu, dok su se svi žalili na vrućinu i umor, on je brzim korakom je obilazio grad, osmišljavao ideje i rješavao probleme s lakoćom i vještinom koje su se mogle steći samo odrastanjem u specifičnom gradu – Mostaru.
Iako je u toku svoje akademske karijere predavao na brojnim univerzitetima, najviše je ostao povezan uz grad Mostar, kojeg je dva puta obnavljao. Prvi put s Agencijom Stari grad kada mu je i dodjeljena Aga Khan nagrada za arhitekturu 1986. godine, kao izvanrednom primjeru projekta očuvanja, restauracije ali i plana upravljanja koji je dao puni smisao izgrađenim strukturama. Upravo iz ovih razloga Aga Khan Trust for Culture & World Monuments Fund zajedno s IRCICA, iz Istanbula podupiru obnovu Starog Grada Mostara u periodu od 1998. do 2004. godine. Obnovu vodi vrlo pažljivo i vizionarski, odabire da radi na okruženju, urbanom tkivu oko Starog mosta, koji bi bez svog konteksta izgubio smisao.
Kruna rada jeste bila izrada nominacijske dokumentacije 2005. godine za WHL, kao i novog savremenog plana upravljanja historijskom jezgrom, kao jedno od prvih dobara na listi UNESCO-a s takvim dokumentom.
Pored zaista ispunjene profesionalne karijere, prof. Amir Pašić je uvijek okupljao ljude, shvatao je važnost formalnih i neformalnih druženja i u istima bio rado i sa pažnjom slušan. Posebno što želim da istaknem jeste njegovo duboko i instinktivno poznavanje ljudske prirode, koje je udruženo sa jedinstvenim komunikacijskom vještinama, izgradilo mrežu međuljudskih prijateljskih odnosa oko sebe ali i daleko izvan granica BiH. Znao se šaliti često izmamljujući osmijeh sugovornicima, ali i prenijeti svoje široko znanje ako su teme razgovora bile ozbiljnije.
Sagledavajući sveukupno, smatram da je prije svega, srcem i dušom bio učitelj i mentor, nesebično pomažući mlađim kolegama da pronađu svoj put. Smatram da sam imala izuzetnu čast i privilegiju biti njegov učenik i prijatelj.
Kao što je napisano na početku, njegova energija sada je pretočena i ugrađena u bijeli mostarski kamen, u sve ljude s koji su ga dobro poznavali, i naravno, prije svega njegovu porodicu.
Ovim putem se želim zahvaliti Profesoru, prije svega na životnim lekcijama, stečenom znanju, a porodici i prijateljima izraziti iskreno saučešće.
Aida Idrizbegović Zgonić
Sjećanje je jedini oblik koji kao trajnost ostaje za čovjekom koji napusti ovaj život. Odlazak profesora Amira Pašića bio je tako neočekivan, ali kad odlasci budu očekivani…
Jako dugo smo se poznavali, on je bio prva, a ja druga generacija postdiplomskog studija u Zagrebu. Interesantno je da sam ga prvi put srela kada se nakon što je njegova firma primila Aga khan-ovu nagradu vraćao u Mostar, pa svratio da i svojim profesorima i kolegama pokaže nagradu. Bilo je to 1986. godine, i godinama nakon toga, u Istambulu u Irsici, ponovno se susretosmo , ponovno oko Starog mosta.
Imala sam čast i zadovoljstvo surađivati s njim, ovaj put ja ispred Vlade BiH, a on ispred Irsica-e iz Turske.
„ Amire, kad ćemo planirati otvorenje nakon obnove? „ pitam ja.
„ Može 2004. godine“ odgovara on.
To je 1994. godina i rat još uveliko traje.
Bio je vidovit i izuzetno je poznavao ljudsku dušu. Za sebe je volio da kaže da je psiholog jer ga interesuju ljudi.
Profesor Petrucolli je komentarišući profesora Pašića rekao jednom prilikom “ Amir je kao kometa, a ako ti dozvoli da se za njega pridržiš i ti letiš…“
Nekako nejasno će mi ostati zašto je želio da ljudi oko njega pomisle da on ne radi i da sve kao pada s neba.
Bio je beskrajno vrijedan i veliki radnik. Mnogo je radio. Prateći njegova mentorisanja uvjerila sam se mnogo puta da je mnogo znao, imao jasnu viziju o strukturi rada svojih studenata ( počesto jasniju od njih samih) i bio pri tom onaj koji ima najbolje namjere za svakog pojedinačno.
Mnogo toga bi se o ovom posebnom čovijeku moglo reći, nikad dovoljno da se opiše njegova vrijednost i ljudskost. Djela koja je ostavio su velika i svaki put običan čovjek zanijemi pred tolikim referencama, projektima, knjigama i učenicima. Kad je stizao i kako, pitamo se, a znamo, stizao je s lakoćom. Veliko je to umjeće.
Amir Pašić je bio majstor, velemajstor, lakoće življenja. Svi koje je pustio blizu i koje je smatrao prijateljima, nije ih bilo previše, ali ih je bilo, osjećali su tu njegovu lakoću življenja i uživali u privilegiji da mu budu prijatelji. Nalazio bi rješenja za svaki problem, ponekad samo da bi dao snage da se problem prevaziđe, a ponekad jer je stvarno imao rješenje. Njegova empatija je pronalazila dobre osobine u ljudima i isticala ih.
U stvari, profesor Amir Pašić je bio dobar čovjek. Ambiciozan i energičan, ali uvijek širom otvorenih vrata i srca za druge.
Ni mi a ni on nismo očekivali da ćemo se tako iznenadno i brzo rastati. Svi tekući projekti i sad još imaju njegovo ime u popisu predavača i autora, kordinatora i organizatora. Teško će biti pronaći nekoga i sličnog njemu.
Ostavio je veliku prazninu prvo u našim srcima, ali i u profesionalnom životu i ne treba ni očekivati da bi ga netko mogao zamijeniti.
Imamo sjećanje, a on se potrudio da to sjećanje bude veselo i šareno….
Lemja Chabbouh Akšamija