Kako se može osjećati osoba koja je izgubila svoga učitelja. Tužna sam zbog gubitka jedne velike žene koja me je u teškim vremenima rata prihvatila i nesebično samnom podijelila pedagoško znanje, usmjeravajući me i korigujući ono što radim, s velikom pažnjom i požrtvanošću, kao kad brusite dragi kamen.
Ona uobičajena i pomalo deplasirana fraza za nju je bila vrlo indikativna. Bila je stroga i pravična.
Upamtićemo je kao tihu, nenametljivu, ali principijelnu i profesionalno ljubaznu, finu osobu. Sve ove osobine su prilično „passe“, osobito ljubaznost i finoća. Ljudi one koji su ljubazni i fini doživljavaju kao drugorazredne…a nekad je to bila vrlina.
Ogromna je njena uloga u dalekim godinama rata i poslije rata, kada je ostala sama na Katedri, očuvala je i nastavila razvijati u post ratnom periodu. Insistirala je na detaljima, koji su se u tom trenutku činili ponekad i suvišni, ali kada to pogledam iz današnje perspektive shvatam da je sve bilo važno.
Prof.dr M.Bećirbegović je bila moja profesorica kod koje sam polagala čuveni Razvoj arhitekture 1, a svi koji su to završili sjetiće se, uvjerena sam, kako je Madža, kako smo je zvali, bez obzira na broj studenata, od prvog do zadnjeg, bila potpuno ista. Na njoj se nikad nije vidio umor ili rezigniranost bilo koje vrste. Ponekad sam se, kao jedan od njenih najbližih suradnika, pitala od kakvog je to materijala napravljena. Čak mi se ponekad, vrlo intimno činilo da je uspjela da amputira svaku emotivnost u cilju očuvanja objektivnosti i profesionalnosti.
Međutim, kada je otišla u mirovinu, nastavila je komunikaciju samnom, uvijek srdačno i jako toplo. Obilazila sam je, odnosila svoje knjige, a ona je pažljivo pratila moj rad, bodrila me i davala mi nesebičnu podršku, zadovoljna što je to tako.
Dva sam učitelja imala, prof.dr.sci Madžidu Bećirbegović, koja me je uputila u sistem funkcioniranja Katedre i nastavne aktivnosti, kao i prof.dr.sci Jerka Marasovića koji me je naučio velikim i malim tajnama struke.
Na žalost ni jednog više nema, to je prirodan tok života, zaista neumitan, mada ga je teško prihvatiti. Nitko i nikad ovu divnu gospođu nije čuo da se požalila, sve je stoički podnosila i prihvatala, a samo ona zna kako se u tim trenutcima i tom trajanju osjećala.
Rado bi dolazila na fakultet, kada bi bila pozvana i kada su i profesori u mirovini dolazili na druženje i obilježavanje praznika. Ja smatram osobitom privilegijom što sam imala prilike da mnogo češće uživam u njenom društvu, kada bi mi povremeno dala po koji savjet. Trebalo mi je vremena da taj neiscrpni asketizam koji je iskreno živjela naša profesorica, razumijem i otkrijem, vjerovatno tek kada mi je dozvolila, te da iza svega toga prepoznam toplinu i iskrenost.
Svaku svoju knjigu sam joj odnijela i uz put je vidjela, popile bi smo kafu i dugo razgovarale. Onda, već nakon nekoliko dana, ona bi zovnula mene i rekla:
„Pročitala sam i jako sam zadovoljna…..“a onda detalji, pitanja, pohvale, …
Kada se analizira njeno profesionalno djelovanje, za koje je istinski živjela i čiji doprinos je evidentan, pa ako u prvi plan smjestimo pedagoški rad, ali i cjelokupni radni vijek proveden na Arhitektonskom fakultetu,
onda ipak iza ove požrtvane i vrijedne naučnice ostaju knjige i naučno-istraživački radovi. Ne treba zanemariti činjenicu da je prof. Madžida Bećirbegović bila asistentica prof. Husrefu Redžiću, te da je učestvovala kao sudionik i kreator jedne od najbolje uređenih i osmišljenih Katedri , kako u Sarajevu, tako i diljem bivše Jugoslavije ali i Evrope. Čak i danas, nakon mnogo godina i u eri integriranog Univerziteta i u sklopu Bolonjskog procesa, ova Katedra ima sasvim „ uhodane „sisteme funkcioniranja koji traju još od šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Knjiga koju nam je prof.Bećirbegović ostavila studenti i danas koriste,a to je „ Džamije sa drvenoim munarama u BiH „, izdata 1990. godine u izdanju izdavačke kuće „ Veselin Masleša“, u Biblioteci Kulturno naslijeđe, u Sarajevu.
Pored ove knjige i teme koju je kroz vrijeme dopunjavala, prof.Bećirbegović se interesirala za prosvjetne objekte na Balkanu, te ostavila iza sebe brojne radove na tu temu. Ne treba zanemariti činjenicu da je njeno djelovanje trajalo u „ pred digitalnom periodu“ tako da svaki napor i trud uložen u istraživanje, osobito ako je riječ o lokalnom ili užem prostoru djelovanja, za naše podneblje ima ogroman značaj.
Ne preostaje mi ništa više osim da ovoj pametnoj, dragoj i plamenitoj osobi izrazim veliku zahvalnost, mada se za prijateljstvo i ljubav ne može zahvaliti, ali eto zahvalnost za znanje i ljubaznost koju mi je pružila. Rahmet njenoj dobroj duši.
Prof.dr.sci Lemja Chabbouh Akšamija
Veoma često, pričajući s kolegama iz studentskih dana, obavezno se prisjećamo Profesorice Madžida Bečirbegović, koja je vodila predmet Razvoj arhitekture. I svi, zaista svi se sjećaju do u detalj oba zadataka, a naročito ispita – svakog pojedinačnog ispitnog pitanja i skica.
Profesorica Bećirbegović je to postigla posebnim dostojanstvenim držanjem, koje je omogućilo da u prvi plan dođe sva raskoš njenog dubokog poznavanja materije, i upkos pomalo suzdržanom stavu, iz nje je izbijala je volja, ljubav i strast prema studentima i predavanjima koja je držala. Ostavila je dubok trag na brojne generacije koje su slušale o strukturama Starog Egipta i Mesopotamije, vježbala skice raznih tipova objekata, jer u onom trenutku kada se sjedne na ispit, nikako nije dolazilo u obzir neznanje ili gubljenje povjerenja.
Iskreno, ostalo je duboko poštovanje prema načinu na koji je prenosila znanje, bez suvišnog i teatralnog a nas studente je to vuklo da istražujemo i radimo više. Danas kada držim predavanja, pokušavam održati historiju arhitekture živom i zanimljivom materijom, vrlo se često sjetim profesorice Madžide, jer se nadam da će i ove sadašnje generacije pamtiti i primjeniti dio stečenog znanja.
Hvala vam Profesorice na svemu što ste nas naučili, a naročito na životnoj lekciji o profesionalizmu i dostajanstvu kojem težimo i nadamo se dostići.
V. prof.dr Aida Idrizbegović Zgonić
Generacija studenata 1995/1996
Stajući ove godine prvi put iza Katedre u ulozi nastavnika koji podučava arhitekture Starog svijeta, pred očima sam imala brojne slike o akademskom naslijeđu koje predstvaljam i nastavljam, neke od njih imaginacije kreirane iz narativa o prošlosti Fakulteta, ali i jednu personificiranu, naime sliku moje poštovane prof. Madžide Bećirbegović.
Vidim je i danas kao krhku figuru u polumraku Malog amfiteatra na Arhitektonskom fakultetu, dok tišinu auditorija prekidaju samo škljocaji u smjeni slajdova i njen dinamični glas. Lice joj na trenutke obasjava svjetlo projektora. Napeto je i skoncentrirano. Ona neumorno i sa strašću, novoj generaciji brucoša, ponovno, kao da joj je prvi i posljednji put, pripovijeda priču o megalitskim spomenicima, egipatskim obeliscima, grčkim odeonima…
Ispunjava želje gladnih znanja…
Slika je to iz mojih studentskih dana. Profesoricu, na žalost, nisam imala priliku upoznati u kolegiju, došavsi deceniju kasnije na Arhitektonski fakultet kao saradnik, ali su je njena posvećenost, sistematičnost, metodologija rada sa studentima svrstali u moj lični panteon akademskih standarda.
Ističem ovdje antologijsku naučnu knjigu Džamije sa drvenom munarom u Bosni i Hercegovini, kao neprocjenjiv dokument stvaralaštva sakralne arhitekture osmanskog perioda sa snažnim crtama nativnog izraza.
Doc. dr. Lejla Džumhur