Dekan Arhitektonskog Fakulteta Univerziteta u Sarajevu
Prof.dr. Erdin Salihović
U vremenu kada nastojimo biti optimisti, svaka vijest o odlasku bliskih i dragih ljudi nas ponovo uzdrma. Ponovo tuga okupira misli ali već u narednom trenutku, razmišljam o tome kako bi Profesor na svoj način podsjetio da je to samo prirodni slijed stvari. Znao je i najteže životne okolnosti prikazati na način kakve one i jesu, objektivne činjenice koje ljudi boje emocijama. Rad i svakodnevni kontakt sa kolegama i prijateljima nas neminovno oblikuje a to je posebno izraženo u formativnim godinama kada usvajamo znanja od svojih učitelja. Stoga je najteži trenutak za svakog saradnika onaj kada, nakon decenija poznanstva prožetog lijepim uspomenama, dođe vrijeme da se oprosti od svog predmetnog nastavnika.
Za profesora Zagoru me vežu sjećanja iz tri faze našeg rada i djelovanja. Naš prvi kontakt je bio na nastavi iz predmeta Slobodno crtanje kada smo u Dubrovniku radili „zadaće“ sjedeći ispred zgrada koje smo prenosili na papir i gledajući sa kakvom lakoćom naš Profesor pravi prekrasne akvarele i crteže u tušu. Tek na trećoj godini studija kada je kao predmetni nastavnik na Arhitektonskim kompozicijama držao predavanja i vježbe, smo imali priliku da ga bolje upoznamo. U toj fazi, kao studenti, doživljavali smo ga kao vrlo strogog nastavnika koji zahtjeva disciplinu i traži apsolutnu posvećenost predmetu. Međutim, već nakon prvog odlaska na terensku nastavu u Mostar i Blagaj, imali smo priliku vidjeti i jednu sasvim drugu, brižnu stranu koja se nalazila iza strogog lica. Brzo smo uvidjeli da prof. Zagora cijeni iskrenost i da je to principijelan, pravedan čovjek koji drži do standarda u radu ali i komunikaciji. Zato nam nije bilo iznenađenje kada bi dobili opširan pismeni komentar na rad koji smo predali a koji je imao sve potrebne elemente kritike.
Pred odlazak Profesora u mirovinu, 2013. godine sam dobio pismo od svog nastavnika koje sada ponovo čitam osjećajući zahvalnost što sam bio njegov asistent. To pismo je, kako Profesor piše „kritički osvrt na našu saradnju“ koje govori o mnogim aspektima pedagoškog djelovanja ali možda i najviše o važnosti odgovornog i profesionalnog odnosa spram radnih kolega. Lijepo je bilo surađivati sa osobom koja je uvijek pružala podršku, koju ste mogli pitati za savjet i dobiti iskren i odmjeren odgovor. Za vrijeme našeg rada na predmetu ali i Katedri, moj najveći strah je bio da ne razočaram Profesora i zato su mi njegove riječi došle kao veliko olakšanje dok sam čitao pismo koje iako upućeno meni, ustvari govori puno o karakternim osobinama prof. Zagore. Razumjeli smo se, dogovarali smo se i isticali koliko je povjerenje važno!
Generacije studenata kojima je prof. Zagora bio nastavnik a ja asistent, će se osim rada na predmetu, sjećati mnogobrojnih ekskurzija koje je inicirao profesor. Od odlazaka u Ohrid, Bihać, Banja Luku, Mostar, Blagaj, Počitelj, Stolac, Dubrovnik i Cavtat, ostaju lijepe uspomene na „vođu puta“ koji je svojim nastavnim i vannastavnim aktivnostima, obogatio studentski život. Profesor je na Fakultetu vodio mnogobrojne sportske sekcije svjestan uloge sporta za život mladih osoba boreći se za sponzorstva da naš Fakultet dostojno bude predstavljen na studentskim takmičenjima.
Treća faza našeg druženja je bila ona nakon odlaska Profesora u mirovinu. Vjerujem da je i Profesoru kao i meni, bilo jako stalo da se dalje viđamo i komuniciramo. Kao gost predavač, studentima bi približio na najbolji mogući način lik i djelo akademika Juraja Neidhardta kojeg je upoznao kada je on bio student. Zbog svog poznavanje arhitekture i običaja na našem području, uvijek je bilo uživanje slušati njegove priče. Pred kraj ljetnog semestra ove godine, pričali smo o „dodirnim tačkama“ i izazovima u akademskom radu jer su dva najteža perioda za rad Fakulteta bili onaj kada je on bio prodekan za nastavu i ovaj sada dok ja obnašam tu dužnost. Uz osmjeh smo zaključili da zbog budućnosti Fakulteta, treba izbjeći opciju da neki naredni prodekan za nastavu bude sa našeg Kabineta. Profesor je često znao citirati izjavu da je „promjena bitna za sreću“ i do sada uopće nisam razmišljao o nametnutoj promjeni za razliku od one, implicirane, koja je predmet izbora. U vremenu kada nam je previše toga nametnuto, utješna je spoznaja da je to ipak samo još jedna od životnih faza koja ima svoj početak i kraj. Zato se, nakon promišljanja na način kako je to činio prof. mr. Hajrudin Zagora, ponovo budi onaj potrebni optimizam.
Uz iskreno saučešće porodici i prijateljima,
s poštovanjem,
Mladen Burazor